PROFESOR MILAN KEČIĆ

Kako smo stariji, češće se sećamo detinjstva, mladosti, a naročito studentskih dana i pojedinih profesora.

Prvih šest godina do polaska u školu kao i godine studija, jedina su istinska bajka u mome životu i zato im se često vraćam. Trudim se da otrgnem od zaborava sve što bi moglo nekome da koristi, bilo kao ideja, bilo kao informacija.

Imala sam čast da učim na beogradskoj likovnoj akademiji sedamdesetih godina prošlog veka kad je profesorski kadar sačinjavala umetnička elita. Bili su to vrhunski umetnici, veliki humanisti i sjajni profesori, poput Stojana Ćelića, Miloša Bajića, Boška Karanovića, Mladena Srbinovića, Bože Prodanovića, Aleksandra Zarina, Zorana Petrovića, Radenka Miševića, Aleksandra Lukovića i drugih.

Profesori, Cuca Sokić, Đorđe Bošan i Nedeljko Gvozdenović, tek što su otišli u zaslužene penzije. Najduže sam provela kod profesora Mladena Srbinovića: treću, četvrtu, petu godinu i dve godine na posle diplomskim studijama. Bio je to profesor o kome bih mogla da napišem bezbroj tekstova.

Ovog puta o njemu ću reći samo ponešto. Strog i pomalo ciničan, pun sebe i arogantan. Ali zato, beskrajno darovit, obrazovan i inteligentan, pronicljiv, pametan. Uvek dobro informisan i izuzetan sagovornik, ako ste imali sreću da vas time udostoji. Veliki profesor!

imgOd njega sam puno, baš puno naučila. Najviše sam mu zahvalna što je kod mene razvio one osobine koje nisam ni znala da imam, naučio me je upornosti i doslednosti. Jednom rečju, učvrstio je u meni stabilnu umetničku ličnost.

O njemu će biti reči više puta na drugim mestima, jer njegovi stavovi meni i danas puno znače, ali ovog puta ima razloga što ga baš ovde spominjem. Naime, u penziju je iznenada, zbog bolesti, otišao slikar i profesor Đorđe Bošan. Profesor Zoran Petrović je predložio da se za taj, novonastali prazan hod, pozove na jedan mandat od četiri godine, sjajan vojvođanski slikar Milan Kečić, koji je do tada, sve vreme bio slobodan umetnik.

Neki su ga lično poznavali, neki samo preko slika, a mi studenti, nismo imali prilike da ga upoznamo. Tako je slikarsku klasu od desetak studenata, tik uz klasu mog profesora Srbinovića, poveo veliki gospodin od šezdesetak godina, uglađenih manira, uvek u odelu sa kravatom i diskretnim, otmenim šarmom.

Pravi gospodin, po izgledu nimalo nije ličio na slikara. Svojim studentima je postavljao neobične zadatke kroz čudesne mrtve prirode. Ja sam bila u učionici (klasi) nekadašnjoj kancelariji Đorđa Andrejevića Kuna. Na petoj godini studija bila sam sama u toj omanjoj prostoriji koja je nekim zabravljenim vratima bila povezana sa Kečićevom klasom, ali su se glavna vrata obe prostorije dodirivala sa spoljne strane.

Svaki put kad bi se otvorila vrata susedne klase mene bi iznenadile neobične postavke na metalnim kasetama pored svakog štafelaja. Ubrzo sam lično upoznala profesora Kečića. Ja sam u svoju klasu stizala u rano jutro, a i profesor Kečić je takođe rano stizao iz Novog Sada. U to vreme u zgradi Kunove radionice (kod Titovog muzeja) nije bilo nigde nikoga i profesor bi zakucao na vrata moje učionice.

Jednog jutra je poneo sa sobom svoju sliku sa položenim gladiolama.

Bila sam istinski oduševljena i šokirana: obične bele gladiole sa rascvetalim cvetovima okrenutim na gore a uvijenim u novinski papir. Sve krajnje obično a kipti od erotike! Tako mi je svakih nedelju dana pokazivao po jednu novu sliku koju bi donosio kolekcionarima u Beograd. Videla sam puno belih zima, vojvođanskih oranica, sočnih lubenica, behara, ali i sremske dunje koje niko nikad neće naslikati kao Milan Kečić. Svemu što je radio, Kečić je davao magičnu notu, kod njega su obične stvari i predmeti bili monumentalni i neobični.

On je jednostavno drugačije mislio, drugačije gledao, drugačije prepoznavao stvari. Onako postavljeni cvetovi gladiole neodoljivo su asocirali na ženske erogene zone, dok su crvene rasečene lubenice pred zvonikom pravoslavne crkve, svojom sočnošću još tada anticipirale krvavu stvarnost koja će nam se desiti dve decenije kasnije. A tek dunje, obične žute dunje nisam ni do danas do kraja rastumačila, ali čim stigne jesen, setim se Kečićevih.

imgOn je znao da naslika dve dunje pored belog zida, na beloj polici i da izgledaju tako svečano da im se morate pokloniti! Nekad su bile jedna pored druge, a nekad bi ih razdvajao na dve strane. Ponekad bi dodao i treću. Probala sam i sama, nekoliko puta, da naslikam dunje na Kečićev način. Ali ne ide, sve što radim pretvorim u poeziju i prosto mi nije dato da budem Kečić! Ko zna koliko je Kečić naslikao tako čudesnih, enigmatičnih i uzudljivih slika?

A slikao je neprekidno i puno. I slike su mu kao reka “tekle” u svet. Svi ondašnji jugoslovenski političari su imali bar po jednu njegovu sliku, a neki i više slika.

Jednu sam videla čak u Mariboru kod poznatog jugoslovenskog vojnog hirurga Marjana Bervara. Kad sam je opazila glasno sam se oduševila a profesor mi je rekao da mu je baš nju , s pažnjom, poklonio pevač Arsen Dedić iz svoje kolekcije, posle neke uspešne hirurške intervencije.

Srećni su oni koji imaju njegove slike i to su pravi slikarski sladokusci. Pokazujući mi svoje slike, Kečić mi je, na licu mesta, davao precizne stručne savete, na čemu sam mu puno zahvalna.

Da njega nisam srela u pravom momentu, verovatno ne bi bilo ni mojih belih slika, ali o tome ću, drugom prilikom. Znajući da je moj profesor, akademik Srbinović, često imao ciničan stav prema mnogim umetnicima, jednom sam mu i sama postavila “cinično” pitanje i to:

- Dobro, a šta kažete za Kečića?

Očekivala sam svašta, a dobila najlepšu odu koju je iko ikada rekao o Milanu Kečiću.

- Znaš li ti, draga moja, da je on jedini i najveći jugoslovenski simbolista?

On je začetnik i jedini protagonista tog pravca, mi takvih slikara nemamo od Ljubljane do Đevđelije.

On je usamljeni korifej i da je, kakvom srećom u Evropi, bio bi iznad Rene Magrita.

I kad uradi mrtvu prirodu, a mora čovek jer je slobodan umetnik, dah da ti zastane!

E tu se moj profesor Srbinović pokloni sa rukom na grudima i nastavi tiše:

- Znaš Koka je nedavno bila u njegovom ateljeu u Platonovoj ulici u Novom Sadu i kupila dve njegove slike... (Koka je slikarka i profesorka Mirjana Mihać, Srbinovićeva supruga)

Zaista, Kečić je bio vrh jugoslovenske umetnosti a nije postao ni akademik! Ponovo mogu da kažem celom svetu:

- Hvala profesoru Zoranu Petroviću što se setio i što je uspeo da ubedi sve na beogradskoj likovnoj akademiji da slikar Milan Kečić bude gostujući profesor baš u ono vreme kad se formirala moja umetnička ličnost!

Vavedenje Presvete Bogorodice 2009.