NASTAVNIK LIKOVNOG BRANA ŽABALJAC

skola

P reseljenje iz sela Duvanište u Šabac, u petom razredu osnovne škole, nije predstavljalo veliku traumu za mene.

Šabac je polovinom i sve do kraja XX veka ličio na običnu tursku kasabu. Mnoge njegove ulice bile su popločane kaldrmom, a imao je dosta starih i trošnih kuća sa dvorišnim česmama. Moji roditelji su upravo završavali novu prostranu kuću sa velikim kupatilom, a česma u dvorištu služila je za zalivanje velikog broja ruža i drugog cveća.

Iako je bila zaklonjena gustim trešnjama i živom ogradom, ispred kuće u Duvaništu, asfaltnim putem, velikom brzinom, danonoćno su jurili automobili i kamioni ka Zvorniku, Tuzli i Sarajevu, dok je u Šapcu bilo daleko mirnije: turskom kaldrmom čangrljali su samo automobili i zaprežna kola.

Šabac je bio poznat po šabačkoj „čivijadi“, karavanu humorista iz cele ondašnje Jugoslavije, a svake godine se birao novi čivijaški predsednik. Ova manifestacija nije mogla da dovede u grad mnogo gostiju, a značajno je praznila opštinsku kasu. Ono što je Šabac istinski proslavilo i što mu je decenijama gradilo imidž, bio je nadaleko čuveni šabački vašar – „čudo neviđeno.“

Počinjao je nekoliko dana pre Male Gospojine, 21. septembra, a završavao se nekoliko dana posle, obično je trajao punih sedam dana. U Šabac je tada hrlio ceo svet. Mala Gospojina ili praznik Rođenja Presvete Bogorodice bio je praznik celog grada. Slavili su ga svi, jer su zbog vašara u Šabac dolazili rođaci, prijatelji, kumovi, poslovni partneri. Svaka porodica morala je nešto da spremi i počasti svoje goste. Bio je to vašar za celu Mačvu, pola Srema a i šire. U celom gradu osećalo se veliko uzbuđenje i ogroman metež, i ja nisam mogla da dočekam da me roditelji odvedu na vašar. Bukvalno sam se iskrala i vođena bukom, otrčala i sama pronašla vašarište. Tako sam prvi put doživela to – „čudo neviđeno“ i odmah poželela da odem ponovo. Drugi put su me roditelji poveli, pa sam posetila „zid smrti“ i neke cirkuse, a treći put sam zaokružila ono što nisam uspela prethodna dva puta.

Kad je na času likovnog nastavnik Brana Žabaljac zadao temu da nacrtamo šabački vašar, bila sam oduševljena. Sa istom onom fascinacijom i žarom, kao kad bih radila domaći zadatak iz srpskog jezika, počela sam da crtam. Materijal je bio tuš i pero na papiru bloka broj pet. Malo sam razmišljala, a onda na centralnom delu postavila veliku šatru sa lampionima i imenom cirkusa, levo i iza njega neki manji cirkus, a sa desne strane ringišpil sa decom u korpicama. Nacrtala sam čak i klovna sa lopticama ispred cirkusa a pored njega prolaznike, šetače, majke i očeve sa decom. Njihove haljine su bile šarene, na tufne i cvetiće, žene su hodale na visokim štiklama, muškarci sa kapama, šeširima i kačketima, a neko je šetao u narodnoj nošnji.

Sve to crtala sam sa dubokim nadahnućem i jedva sam primetila da me je nastavnik likovnog svaki čas obilazio. Prestajala sam sa radom samo kad bi stao pored mene. Međutim, on je ćutao, prilazio i udaljavao se, ostavljajući me da radim dok je sa drugom decom ponešto razgovarao. Čas likovnog prošao je kao tren i kad je zvonilo, nastavnik se hitro našao pored mene. Taman sam htela da dodam još nešto, on mi je u vazduhu zadržao ruku:

"Stop! Stani, devojčice! Gotovo je, ovde napiši svoje ime i prezime" ̶ prstom je pokazao mesto. Potom je uzeo moj još neosušeni rad i odneo ga u školsku zbornicu. Sa nastavnikom opštetehničkog vaspitanja uramio ga je, stavio pod staklo i još koliko sutradan okačio ga u nastavničkoj zbornici. Tamo je na jednom zidu visila Titova slika, a na drugom moj ctrež šabačkog vašara.

Verovali ili ne, crtež je u zbornici bio okačen i izložen nekoliko decenija, sve dok ga nastavnik likovnog Brana Žabaljac nije odneo svojoj kući, pred odlazak u penziju.

Ali, da se vratim razvoju događaja.

Odmah sam krenula na likovnu sekciju. Bilo je to vreme kad se svaki nastavnik trudio da privuče što veći broj đaka i zainteresuje ih za svoj predmet. I mene su nastavnici pozvali u nekoliko sekcija koje sam vremenom zapostavila zbog likovne.

Ubrzo je nastavnik predložio da dolazim na sekciju dva puta nedeljno, jedan čas da radim slobodne radove, a na drugom crtam ilustracije za školski list „Naša reč“ iz Novog Sada. List je bio plod saradnje istoimenih škola iz Šapca i Novog Sada i neko vreme je redovno izlazio.

Kad sam to saopštila majci, ona se pobunila:

"Šta Brana misli, da je njegov predmet najvažniji? Jel' on normalan? Srešću ja njega u prodavnici pa ću mu reći!"

A nastavnik Brana stanovao je između nas i škole, pa smo se često sretali.

Još bliži komšija bio mi je Nikola Janković, nastavnik muzičkog. Tek je počeo da gradi kuću i svaki čas je od mojih nešto pozajmljivao, od alata do građevinskog materijala. Muzičko vaspitanje je podrazumevalo malo pevanja, a mnogo više teorije. Nisam imala nekog naročitog talenta za muziku, ali nastavnik Nikola je tvrdio da imam dobar glas za hor. Uzalud sam se opirala i molila ga da me oslobodi obaveze pevanja u horu, jer me je često i grlo bolelo, ali nije vredelo, morala sam u hor. Nikad mi nije bilo jasno zašto je pored onoliko đaka u školi insistirao baš na mome glasu.

Hor me, međutim, nije zainteresovao, jer smo beskrajno ponavljali tri rečenice, pa sam počela da izostajem. Ali u novembru, u petom razredu, osvanu u mojoj rubrici u dnevniku jedna debela mastiljava jedinica iz muzičkog. Tad se moja majka posvađa sa komšijom i nastavnikom Nikolom:

"Slušaj ti, Nikola, odmah da si joj izbrisao tu jedinicu! Kako smeš da daješ ocene za hor? Ona to ne voli pa ne voli, ne možeš je na silu naterati i nemoj više da je maltretiraš! Ti njoj daj ocenu za znanje."

Nastavnik Nikola se naljuti i neko vreme nisu govorili. On mi je kasnije oprostio hor i od jedinice napravio četvorku. U međuvremenu, dođe nastavnik Brana kod mojih u kuću i, kako je moj otac radio van Šapca i nije bio kod kuće, poče da ubeđuje majku da mi nabavi papir, boje, pa čak i literaturu.

"Eto ti sad njega! Pa jeste li vas dvojica normalni, ima li i drugih predmeta osim crtanja i pevanja! Nemoj, Brano, da me zafrkavaš! Eto, ide polugodište, ona mora da pročita brdo lektire, da obnovi ponešto od gradiva, da popravi neke ocene, da se malo igra na snegu, da ode kod babe i dede u Lipolist…"

Nikola i Brana su bili jedini nastavnici kojima ona nije persirala. Brana je ostao uporan i insistirao:

"Slušaj, Dobrinka, grešiš! Sve te predmete Slobodanka će lako savladati, pametna je ona devojčica, ali neće joj biti potrebni u životu. Ona će biti slikar!"

"Jesi li ti, Brano, kršten? Kakav slikar, kakvi bakrači! Žensko, pa još slikar! Au, naopako, da gubi vreme na mazarije! Kakav je to posao? Nikakav! Zar da završi tolike škole da bi mazala po platnu? To može da radi i pored nekog ozbiljnog posla."

Nastavnik Brana se nije predavao. Sakupio je sve moje radove iz prvog polugodišta, napravio izbor od pedesetak crteža, tempera i akvarela, uramio ih u kabinetu za opštetehničko obrazovanje i sa domarom, za vreme zimskog raspusta, okačio po svim hodnicima škole. Tu su ostali do kraja školske godine. Kad smo se u drugom polugodištu vratili u školske klupe, svi su bili iznenađeni, ja najviše. Naravno, bilo je to prijatno iznenađenje i odjednom je cela škola saznala za mene. Moj razredni starešina, nastavnik srpskog, nije rekao nijednu reč, pravio se da ih nije ni video, dok su mi svi ostali nastavnici čestitali i gledali me sa simpatijama.

Neke nastavnice su odmah počele da traže od mene crteže za određene lekcije iz njihovih predmeta radi lakšeg i očiglednijeg savladavanja nastave a i da bi ukrasile i ulepšale svoje kabinete. Nastavnica biologije tražila je da joj na celom hamer papiru nacrtam korenov sistem i način ishrane kod biljaka, pa lanac ishrane u prirodi i još koješta za biološko- hemijski kabinet. Nastavnica engleskog jezika je, radi lakšeg pamćenja nekih reči, tražila da joj nacrtam neke delove iz lekcija. Bilo je to drugo polugodište petog razreda, lekcije iz svih predmeta su se nagomilavale, a nastavnici su stalno tražili da im nešto nacrtam. Počela sam da se gušim od obaveza, a onda je nastavnik Brana Žabaljac napravio neverovatan preokret. Zaustavio je sve nastavnike tako što ih je zamolio da mi više ne oduzimaju vreme od "pravog" crtanja.

A kad je moja majka čula za Branin poduhvat, opet je prokomentarisala na sebi svojstven način:

"Brana zaista nije normalan! Šta je toliko zapeo da od tebe napravi slikara? Što nije, kod onolikih đaka, našao nekog drugog?"

E, tu sam se ja pobunila:

" Pa, valjda sam ja najbolja?!"

"Hajde, nemoj pričati gluposti! Verovatno niko drugi neće da ide na likovnu sekciju, a on video da ti to voliš..." ̶ i našoj polemici ne beše kraja, dok se ona sama nije uverila kako to izgleda. Išla je nekuda u grad i tajno, za vreme nastave,svratila u školu, a tetkice su joj pokazale sve moje radove. Kad sam se vratila iz škole, samo je pitala:

"Kad ti ono sve nacrta? Najviše mi se sviđa onaj zid ispred škole što si ga radila nekoliko puta."

Kod glavnog ulaza u školu, školska zgrada se graničila sa nekom starom kućerinom čiji je zid bio toliko trošan, da su se providele i cigle i grede i malter, a sve je to bilo zanimljivo za slikanje. Pre zime nastavnik Brana mi je nekoliko puta pomogao da donesem pribor za slikanje, čak mi je i papir pridržavao, da ga ne bi vetar odneo. Napravila sam nekoliko sočnih, skoro apstraktnih slika koje su bile vizuelno zanimljive.

Do polugodišta saznala sam šta je nastavnika Branu oduševljavalo kod mene. Sviđao mu se tanki, linearni crtež i sočna slikarska materija. Voleo je i moj zdravi, vedri i radosni kolorit. On mi je tako, usput, spontano održao niz predavanja o boji, koloritu, kompoziciji, ritmu, tehnikama, svemu do čega smo tokom rada dolazili. Nastavnik Brana Žabaljac je o svemu tome pričao sa neverovatnim entuzijazmom i to meni, devojčici od samo deset i po godina!

Povremeno se zapitam da li bi neko od današnjih nastavnika gubio toliko vreme i besplatno radio sa nekim darovitim učenikom? Pritom, jedina preporuka kod njega bio je onaj prvi crtež na času likovnog ̶ šabački vašar ̶ kada još nije znao ni ime desetogodišnje devojčice koja ga je nacrtala.

Branina supruga, Slavka Žabaljac, predavala mi je fiziku u sedmom razredu i nimalo me nije štedela. Davala mi je čas peticu, čas trojku. Ni njoj nije bilo jasno zašto me Brana toliko forsira. Više puta je kazala:

"Pa on sa svojom decom ne radi koliko radi sa tobom!"

Imao je dva mala sina, ali je više vremena provodio u školi nego u kući.

Prva izložba u drugom polugodištu petog razreda snažno je uticala na moju majku. Ništa mi nije rekla, već je samoinicijativno u knjižari preko puta crkve i gimnazije kupila hrpu raznih papira, za pastel, za tuš, za akvarel i temperu, zajedno sa kutijama i tubama boja. Onaj papirić sa spiskom knjiga koje joj je Brana preporučio, nosila je sa sobom. Jednog jutra, iznenada je otputovala u Beograd i u Jugoslovenskoj knjizi kupila sve što joj je Brana zapisao: Van Gogovu monografiju, njegova pisma bratu Teu, Šejkin i Leonardov traktat o umetnosti, male monografije ̶ knjižice raznih slikara i dve fascikle sa po deset reprodukcija francuskih impresionista, koje nisu bile na Braninom spisku. Neke od tih knjiga i danas čuvam.

Sve to poklonila mi je uz jedan uslov ̶ da za vreme letnjeg raspusta iskopiram Van Gogovo čuveno žitno polje, njegove suncokrete i kajsiju u cvetu, posle toga Moneove perunike i lokvanje.

Ja sam već slikala našu kajsiju u dvotištu, ali njoj se to nije dopadalo.

"A, ne, ne! Te brljotine radi za Branu, meni ćeš na raspustu da iskopiraš Van Gogovu kajsiju."

Tako je i bilo. Ušla sam u Van Gogov "sistem" i sve iskopirala, čak i više puta, jer sam to shvatila kao vežbu. Kad je u šestom razredu profesorka istorije videla neku moju kopiju i ona je tražila da joj iskopiram nekoliko Van Gogovih slika, a posle ih je pokazivala i hvalila se po celoj školi i nastavničkoj zbornici.

Preko likovnog i posle one prve izložbe znala me je cela škola, ali zbog toga nisam imala nikakve privilegije. Nastavnik srpskog i moj razredni starešina svakog časa me je nešto pitao, pa sam srpski morala danonoćno da učim. Engleski jezik sam volela i taj predmet sam redovno učila, a jedini predmet koji sam povremeno ispuštala bila je matematika. U osnovnoj školi, a posebno u petom razredu, matematika je vrlo zanimljiva i lepo mi je išla, ali šta vredi, nisam za sve predmete imala dovoljno vremena. Međutim, i tu su se dešavala mala čuda. Na tabli sam dobijala od dvojke do petice, a na pismenim zadacima često jedina peticu. Kako? Pa spremala sam se kod jednog izvanrednog šabačkog profesora matematike i on mi je uvek pred pismeni davao dobre savete koji su mi donosili petice.

U šestom razredu dobili smo predmet domaćinstvo, koji je predavala mala, punačka nastavnica, Stanislava Caka Dragićević. Stanovala je u istom dugačkom dvorištu u kojem je bio i stan nastavnika Brane. Nije imala dovoljan broj časova, pa je pomagala kuvaricama u školskoj kuhinji. Mi smo bili ubeđeni da joj je to radno mesto, jer je stalno spremala neke kiflice, pogačice sa čvarcima, kolače, štrudle, pite, a kuvala je i slatko, džemove i spremala zimnicu. Ništa od toga ona nije nosila svojoj kući, već se sve delilo đacima na velikim školskim odmorima. Bile su to najbolje i najukusnije pogačice koje sam do danas pojela.

Nastava domaćinstva podrazumevala je i lekcije iz štrikanja i heklanja. Moja majka je bila sjajan manuelac, ali ja to nisam htela da učim. Nastavnik Brana me je ubedio da mi štrikanje neće biti potrebno u životu, i ja sam odustala. Kad je na času domaćinstva trebalo pokazati šta je ko i koliko naučio, mene je nastavnica Caka prozvala da pričam sve što znam o uređenju, čišćenju i održavanju stana, kuće, bašte, dvorišta. Deca su sa zadovoljstvom štrikala i zabavljala se, a ja sam, zahvaljujući nastavniku Brani, koji je Caku ubedio da tako treba, svoju peticu zaradila pričajući ceo čas.

U međuvremenu, nastavnik Brana je moju novu izložbu, sačinjenu od "letnjih" radova, okačio po hodnicima škole. Izložba je trajala dva-tri meseca, a onda su pod ta stakla stavljani đački radovi. I tako, do kraja osmog razreda smenjivale su se izložbe mojih radova sa kolektivnim izložbama đačkih radova.

Likovno više nije bio školski predmet, već moja ljubav i opsesija. Radila sam i nedeljom i praznikom, ali pod kontrolom i sugestijama nastavnika Brane. On je insistirao na svim tehnikama i davao mi je ideje i predloge.

Kad sam na kraju sedmog razreda upoznala čuvenu šabačku slikarku, Maru Jelesić, Brana je bio oduševljen. I odahnuo je. Već je bio siguran da mu trud nije bio uzaludan i kako više nema šanse da odustanem od slikarstva.

Bio je zadovoljan.

U osmom razredu osnovne škole nastavnik Brana je nas nekoliko poveo u Beograd, da u Narodnom muzeju vidimo retrospektivu Van Gogovih radova.

Ulazeći u autobus, predao mi je blok u ruke. I danas se jasno sećam te scene.

"Ovo su tvoji radovi, odabrao sam ih i poneo da pokažem mome bratu Ivku, koji je profesor u Umetničkoj školi na Dedinju. U slučaju da ne budeš primljena u gimnaziju, neka te ima u vidu za Umetničku školu."

Pretrnula sam. On je vodio istinsku brigu i starao se da ja postanem umetnik.

Kad smo stigli u Beograd, red za Van Gogovu izložbu bio je do spomenika knezu Mihajlu. Prošavši od autobuske stanice Balkanskom ulicom, redu smo se priključili i mi, đaci Osnovne škole Vuk Karadžić iz Šapca.

Tek posle podne, nastavnik Brana me je poveo u školu, koja mi je, evo, već decenijama u komšiluku. Njegov brat, Ivko, bio je srdačan i obećao je i Brani i meni da će me primiti, a radove nismo pokazali, jer je verovao svome bratu.

Srećom, primljena sam u šabačku gimnaziju, pa sam u Šapcu provela još četiri zanimljive godine.

A ovo je bila moja kratka priča o neobičnom pedagogu, dragom nastavniku i velikom čoveku, Brani Žabaljcu, nastavniku likovnog vaspitanja u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Šapcu.

Pisano od Đurđevdana do Sv. Vasilija 2012.